Dijalektika prosvjetiteljstva

Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). Ako se pravilno ne potkrijepe pouzdanim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti izbrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.

Ovom članku potrebna je jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija. Pogledajte kako poboljšati članak, kliknite na link uredi i doradite članak vodeći računa o jezičkim i stilskim standardima Wikipedije. Ako niste sigurni kako bi članak trebao izgledati, pogledajte neke od dobrih članaka.

Dijalektika prosvjetiteljstva spada u klasična djela filozofske kritičke misli 20. vijeka, autora Horkheimera i Adorna. U centru razmatranja ovog djela je pojam prosvjetiteljstva, kako glasi i naslov prvog dijela u knjizi, pojam analiziran oslobođenim, zrelim govorom što nudi odgovore o „napredujućem mišljenju“, „oslobađanju svijeta od začaranosti“, o preprekama koje stoje na putu novih mišljenja, o misli „koja postaje roba.“

Pouka koja proizlazi iz „Dijalektike“ tone u jedan vid negativnosti zbog namjere autora da podignu „živi zid“ između digniteta originalne misli i sivila jednoumlja u društvu kojeg su kao estetičari iskusili. Opravdanje za ovakav stil izražavanja, progresivan i pun emocija autori imaju u ovom stavu: „Kada je javnost došla do stanja u kojem misao neupitno postaje robom, a jezik nuđenjem te robe, svaki pokušaj da se uđe u trag takvoj depravaciji mora napustiti važeće jezičke i misaone prohtjeve, jer bi ga njihove svjetsko-historijske konzekvencije do kraja osujetile.“

U vremenu kada su ideje o putanji ljudskog postojanja zaokupljale Adorna i Horkheimera masovno, „totalno“ kako oni kažu, društvo je ušlo u fazu Enzesbergove „industrije svijesti“, posredstvom masovnih medija mase tog također masovnog društva konzumiraju zajednički i hipnotisano sve produkte filmskih i televizijskih programa. Rasprave koje nosi „Dijalektika prosvjetiteljstva“ jesu ulaženje u trag „depravaciji“, kako to kažu sami autori, humanog kao i ukazivanje na potrebu za evakuacijom zarobljene slobode, na opasnost svih neljudskosti i laži što okružuje atomistički individuum u milionskoj publici. Prosvjetiteljstvo se razmatra u svom prvobitnom smislu, kao oslobođenje od stega neznanja, predrasuda, dogme, autoriteta, kao iskra u tami još od Kantovog istupanja, ali je potrebno prosvjetiteljstvo sagledati i kroz ukupan zbir saznanja koja nudi historija čovječanstva. Vođeni tom idejom autori putuju čak u mitološku prošlost alegorično govoreći o dijalektici koja je ugrađena u sazrijevanje čovjeka, dijalektici otkrivenoj kroz upotrijebljeni ep o Odiseju, njegovim lutanjima, putovanju.

Autori „Dijalektike prosvjetiteljstva“ će u predgovoru izdanju knjige iz 1947. godine reći: „Aporija pred kojom smo se našli u svojem radu pokazala se time kao prvi predmet koji smo morali istražiti: samouništenje prosvjetiteljstva. Nipošto ne sumnjamo – a u tome jest naša petitio principii – da se sloboda u društvu ne može odvojiti od prosvijećenog mišljenja. Ali, ujedno mislimo da smo podjednako razgovijetno spoznali kako je već u samom pojmu ovog mišljenja, a ne samo u konkretnim historijskim formama društvenim institucijama u koje je zapleteno, sadržana klica onog nazadovanja do kojeg danas svuda dolazi. Ukoliko prosvjetiteljstvo ne prihvati refleksiju o tim nazadnim momentima, zapečatit će svoju vlastitu sudbinu. Time što promišljanje o destruktivnosti napretka ostaje prepušteno njegovim neprijateljima, slijepo pragmatizirano mišljenje gubi svoj dokidajući karakter, pa stoga i odnos spram istine. Slabost savremenog teorijskog razumijevanja postaje očita na primjeru zagonetne spremnosti tehnologijski odgojenih masa da padnu pod uticaj svakog despotizma, na primjeru njihova afiniteta spram narodske paranoje, afiniteta koji vodi samorazaranju, na primjeru tog čitavog nepojmljenog protusmisla.“

Doba razuma za kojeg se smatralo da će prevladati na tlu Evrope poslije reformacijskog prevrata je razumljiva inspiracija i misliocima koji su živjeli za vrijeme Svjetskih ratova dvadesetog vijeka. Kao generacije koje su bile i prvi konzumenti elektronskih medija svrstali su se u kritičare onih oblika savremenog komuniciranja sa kojim se današnje globalno društvo potpuno saživjelo. Industrija kulturnog je naravno bila percipirana od strane kritičkog kruga kojem su pripadali i Adorno i Horkheimer i kroz čije teze se može ostvariti shvaćanje istinske ironije u kojoj se našlo mišljenje i koja se proteže do sadašnjice. Svijet u kojem su nastale prosvjetiteljske ideje nije krenuo za tim idealima, naprotiv temeljne odrednice prosvjetiteljstva su zagubljene i suspendirane.

Ideja koja cirkuliše u jednoj od osnovnih teza - „mit prosvjetiteljstvo i da se prosvjetiteljstvo vraća u mit“- nameće upitnost o čovjekovom mogućem progresu kao umnog bića i istine čiji put treba da slijedi, otkriva. Dotičući se kroz cijelu temu opštih fenomena humanističkog, oblika društva, stepeni diferenciranja ljudske svijesti, ljudskog rada, podjela u društvu, razvoja nauke i tehnike, u ulozi filantropa izvlače na površinu vidljivu potrebu za budnijem i smjelijem doživljavanju susreta razuma i prirode. Iako se od vremena Kanta, Kierkegarda svijet izmijenio u pogledu višestrukog pomaka ka naprijed, politički, intelektualno, naučno, organizacijski, totalno društvo je ipak skrenulo u barbarstvo novog oblika. Osnovne teze prosvjetiteljstva su ostale da čekaju nove generacije a ove sadašnje su u prinudi da se simbiotički odnose spram fašističke tehnokracije. Posmatrano tako prosvjetiteljstvo se ispostavlja kao pozitivna historijska pojava, kao vrijedna inicijativa za one koje čuju. Zbog toga je prijedlog da se počne razmišljati „prosvjetiteljski“ ali u zajedno sa spoznajama modernijeg doba bio realan način oponentskog pristupa, u pokušaju da se dođe do suda o pomalo nevjerovatnoj pojavi da svijet ipak ne želi oslobođenje nego mu je ipak potreban totalni staratelj.

Dijalektika prosvjetiteljstva nosi fundamentalni, postulatni izraz Freud-Marksističke kritičke teorije koja jasno prikazuje socio-psihološki status quo koji je bio direktno odgovoran, što je uopće i generalni stav Frankfurtske škole, za poraz ideje prosvjetiteljstva, gubitak koji se u stvarnosti odrazio kroz dramatični slijed događaja što su doveli do holokausta.